Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnail   Priprava za Božić uz sakrament sv. Ispovijedi ili Pomirenja: 12.12.2019. u tri grupe,  u 9,00 sati  i...
article thumbnail  U katedrali Srca Isusova u Sarajevu, obiljezena je stotinu i prva obljetnica smrti prvog...
article thumbnailU povodu velikog kršćanskog blagdana Božića, već šesnaestu godinu za redom, župe ramskog dekanata...
article thumbnail  Blagdan sv. Nikole biskupa radosno je proslavljen i u župi Presvetoga Srca Isusova Prozor. Danas, na...
article thumbnail  Početkom Došašća u brojnim župama Vrhbosanske nadbiskupije započele su mise Zornice kojima se...
article thumbnail  Danas započinjemo novo razdoblje crkvene liturgijske godine koje se zove došašće ili advent. Radi...
article thumbnail  U Sarajevu je 27. studenog održan humanitarni koncert i prodajna izložba. Sva prikupljena sredstva ići...
article thumbnail  Caritas Vrhbosanske nadbiskupije u suradnji sa župnim uredom Prozor i Crvenim križem općine...

Bdjeti, biti pripravan za susret s Gospodinom, to je tema današnjeg evanđelja, ali i adventa uopće. Kada nam evanđelje govori o budnosti, onda zasigurno misli na onaj konačni Kristov dolazak na kraju vremena. Kada pak mi razmišljamo o susretu s Gospodinom ''licem u lice'', onda zapravo mislimo na onaj susret koji će se dogoditi nakon smrti kada će naša duša, oslobođena tijela, krenuti putem svjetlosti, u prostranstva koja su domena onostranog, za nas tek shvatljivo kada prođemo kroz zastor smrti koja je novi početak. Kao što su neki još u apostolskim vremenima mislili da je Kristov dolazak i konačni sud tako blizu da se radi tek o danima ili mjesecima, pa nisu ništa radili nego su živjeli gotovo paralizirani tim konačnim događajem, tako ima ljudi koji u smrti vide toliku prijetnju koja ih do te mjere zaokuplja da postaju neurotični. Za njih ništa nema smisla. Uzaludno se brinuti i truditi oko bilo čega kada ćemo sve to morati ostaviti.


Dok smo kao djeca pomagali roditeljima na njivi ili u vinogradu, onda smo nestrpljivo brojili redove koji su nam se činili silno dugi i stalno bi zapitkivali koliko još imamo za raditi i kada će to biti gotovo. Tada nas je majka znala umirivati: ne mislite na to kako će to dugo trajati niti koliko još ima redova, nego ajmo nešto pjevati ili se šaliti i tako će nam vrijeme proći, a da nismo ni primijetili i posao će biti gotov. I doista, stariji su se tako ponašali, ili su se šalili ili pričali razne dogodovštine, samo smo mi djeca još dugo radili u tom grču dok i mi nismo konačno odustali i počeli se nečim zabavljati. Tada kao da se dogodilo neko čudo, posao smo obavili a da nismo ni primijetili kako nam je vrijeme brzo prošlo.
Ako to prenesemo na područje naše vjere, onda ne bismo trebali biti u nekom grču zbog toga; kada i kako će to biti, jer postoji ono bitno, a to je život koji traje i koji treba ispuniti vrijednostima zbog koji postojimo.
Postoje neke kršćanske sekte čiji su propovjednici toliko fokusirani Kristovim konačnim dolaskom da svu svoju energiju iscrpljuju na to kako što zornije prikazati svom slušateljstvu taj konačni događaj i kako ih ''prodrmati'' da od sada žive isključivo pod tim vidom kao nečem što je jedino najbitnije od svega u životu. Takvo shvaćanje vrlo je blisko neurotičnom strahu od smrti, koji bolesnika do te mjere paralizira da nema volje za rad ili je lišen svake druge životne radosti.

Bog sa svakim od nas ima poseban plan koji u vjeri otkrivamo, kroz njega se ostvarujemo kao sretni i plemeniti ljudi. I još više, kroz to samoostvarenje prema Božjem planu ili namisli, mi veličamo Gospodina. Odgovaramo na njegov poziv. Stoga je mudro, posebno dok smo mladi, pitati u molitvi ili unutarnjim razmišljanjem: Gospodine, što želiš da budem? Kako da u nekim životnim nedoumicama postupim?

Među studentima kruže priče kako je najlakše upisati teološki fakultet. Jedna mi se mlada djevojka povjerila kako je silno željela upisati određeni fakultet, ali usprkos dobrim ocjenama i temeljitoj pripremi nije uspjela. Konačno je upisala teologiju i shvatila da je to ono što Bog od nje traži i u čemu će pronaći svoju sreću.

Bdjeti i biti pripravan ne znači biti paraliziran konačnicom. Naš život je jedina i najbolja priprava za susret s Gospodinom. Ako bismo saželi poruku, koja se do nas probija kroz današnja liturgijska čitanja, onda je to mirotvorstvo. Hodočasnički psalam zaziva mir nad Jeruzalemom. Jeruzalem koji je na Gori doma Gospodnjeg za kršćane predstavlja Crkvu. Zakon koji će izići iz Jeruzalema, kako kaže prorok Izaija, on će biti sudac narodima koji će ''mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove''. Koje li ironije, upravo na tu temu nekadašnji Sovjetski savez darovao je Ujedinjenim narodima skulpturu kovača koji prekiva mač u plug i koplje u srp i to u vrijeme hladnog rata kada je zbog utrke u naoružanju narod te države doslovce gladovao. Konačno, zar se nismo i mi u vrijeme ovih izbora ponovno uvjerili kako se olako ne samo daju obećanja, nego se toliko toga dobrog i plemenitog koristi tek da bi se doseglo nešto što je daleko prizemnije, a to je kako doći do vlasti.

Ali, neka nas to ne zbunjuje i obeshrabruje. Tu i u takvom svijetu je mjesto za nas i prostor za naše djelovanje i naše samoostvarenje sukladno Božjem planu koji ima s nama.
Blažene uspomene, naš papa Ivan Pavao II. govoreći tisućama mladih, izrekao je prekrasnu adventsku misao: ''Mladi ljudi, kršćanin zna da se s Bogom uvijek može početi iznova''. Advenat kao razdoblje s kojim počinje crkvena godina stavlja pred nas poziv da se obnovimo. Da ''odložimo djela tame i zaodjenemo se oružjem svjetlosti''. Ono što Pavao piše u Poslanici Rimljanima, nama kroz liturgijsko čitanje dovikuje kao adventsku poruku: ''zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom!''. Što zapravo znači živjeti ne u strahu pred njegovim konačnim dolaskom, nego živjeti s njime, jer on je tu među nama. Potrebne su nam oči vjere da bismo ga vidjeli i prepoznali u braći ljudima.

Stoga nam usred adventa Crkva stavlja pred nas svoje srce, a to je karitas. Pokušajmo već na početku došašća, dosljedno kršćanskom duhu, tražiti način kako osmisliti Božić i božićne blagdane da budu vrijeme u kojemu će do izražaja doći sva moja životna mudrost da oduševim one koji su oko mene, da umjesto trošenja koje je toliko obilježilo božićno vrijeme, razmišljamo na razini obitelji, župe, škole; kako pomoći onima koji gladuju, kojima su potrebni lijekovi za koje nemaju novaca… Konačno kako do spoznaje da sve blještavilo i svi skupocjeni darovi na koncu ostavljaju čovjeka hladnim. Samo je jedno veliko srce koje istinski grije, a to je karitas - ljubav prema bližnjima koji nas trebaju

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Joomla Template - by Joomlage.com