Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnail  Danas je u župi Presvetog Srca Isusova Prozor proslavljen Dan posvete župne crkve i upriličen je...
article thumbnail   Svim Svećenicima, Redovnicama, Bogoslovima i Sjemeništarcima. Poštovani, kao i svake godine, tako i ove...
article thumbnail  Danas je na Gmićima proslavljen zaštitnik mjesta i zavjetne kapele - sv. Ilija Tišbijac, prorok....
article thumbnail  U prvom dijelu nastupilo 6 djecijih ekipa uzrasta do četrnaest godina. Prvo mjesto zauzela ekipa OS...
article thumbnail    Danas, 28. lipnja, povodom proslave patrona – Presvetog Srca Isusova, kao što je najavljeno u programu,...
article thumbnail  Danas,  28. lipnja na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, župa Prozor slavi svoj patron. Slavlje sv. Mise s...
article thumbnail  Ove godine župa Presvetog Srca Isusova u Prozoru proslavit će blagdan svoga nebeskog zaštitnika - Presveto...
article thumbnail  Danas, na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove - Tijelovo, u župnoj crkvi Presvetog Srca...

Tragom prvog čitanja iz Knjige Sirahove (Sir 3, 17-18. 20. 28-29) dolazimo do teme poniznost. Tu se knjigu nekad zvalo Crkvenica prema latinskom nazivu Ecclesiasticus, a puna je mudrih savjeta. Znamo i pisca po grčkom naslovu knjige: ''Mudrost Isusa, sina Sirahova''. Ovo ''sin Sirahov'' uzima se kao prezime po kojemu je knjiga dobila ime. S hebrejskoga ju je na grčki preveo njegov unuk 132. godine prije Krista. Hebrejski original je izgubljen. U novije vrijeme pronađeni su dijelovi hebrejskog teksta u Kairu i Kumranu. Crkva je prihvatila grčki tekst kao kanonski. Takvu mudrosnu literaturu možemo naći u svim starim kulturama.

Pisali su ju učeni ljudi, učitelji naroda, odgajatelji kraljeva i knezova… Ovi potonji često su bili žrtve vlastitih učenika, koji, kad bi se dočepali vlasti i postali tiranima, maknuli bi svog učitelja i njegovu mudrost skromnosti i poniznosti kako bi nesmetano mogli po miloj volji gospodariti tuđim životima i imovinom.

Takvu sudbinu srećom nije doživio pisac današnjeg čitanja koji svoj nauk upućuje mladim Izraelcima i duhovnim vođama, dajući im praktične moralne opomene. Nisu ni svi učenici poput nekih tirana digli ruku na svojeg učitelja. Dapače, ne blijedi lako poštovanje učenika prema dobrom učitelju. Dobar učitelj, na neki način, ostaje uvijek autoritet svome učeniku, pa makar taj krenuo sasvim drugim putem nego što ga je to upućivao njegov učitelj.
Naša novija povijest u vihoru rata i poraća, pamti susrete učenika i učitelja, koji su se nažalost našli na suprotnim stranama. U nekim slučajevima prevladala je kultura i nadmoć duha, dok je u drugima krvavo presudila ideološka zaslijepljenost.

Kako je medijsku pozornost privuklo otvaranje najveće grobnice ratnih stradalnika u Teznom u Sloveniji, u kojoj su uglavnom tijela poubijanih Hrvata; tako je izronio u javnost događaj koji bilježi Stipe Vuković iz Splita, a prenosi Hrvatsko Slovo. U koncentracijskom logoru kod Maribora, odakle su partizani kamionima odvozili zarobljenike na strijeljanje, našao se i fra Krsto Kržanić, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Kako su partizanski komesari obavljali ''smotru'' osuđenika prije nego će ih odvesti na strijeljanje u Tezno i dok je fra Krsto stajao u redu spreman za ''odlazak'', pred njim se pojavio partizanski komesar rodom iz Podgore, njegov učenik kojemu je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji predavao latinski. Pogledao ga i upitao: ''Što ti fratre ovdje radiš?'' - ''A evo'', slegnuvši ramenima odgovori profesor. Tada mu njegov učenik reče: ''Ti znaš dobro latinski te možeš u vojnoj ambulanti pisati recepte''. Hvala Bogu u tom slučaju nadvladala je moć duha nad ideološkom zaslijepljenošću.

Poniznost, o kojoj je danas riječ, svojevrsni je duhovni tijesak ili preša u kojoj se sabija naša ljudska oholost, napuhanost, umišljenost; kako bismo postali ljudi duha i kako bismo mogli odgovoriti na svoj temelji poziv, a to je biti čovjek. Postoje lažne poniznosti, hinjene skromnosti… kad se netko namjerno pravi poniznim kako bi ga se uzvisivalo. Na to sigurno nije ni Isus mislio kada je u ovonedjeljnom Evanđelju održao pouku uzvanicima koji su birali prva mjesta. Ili, kako je to lijepo rekao Martin Luther: ''Prava poniznost nikada ne zna da je ponizna; kada bi to znala, bila bi ohola''. Isus zapravo i ne ostaje tek na pouci koja se odnosi samo na lijepo vladanje. Kao što pouka koja slijedi u Evanđelju, a govori o tome da ne pozivamo na gozbu one koji nam to mogu uzvratiti, nego siromahe, jer će nam umjesto njih uzvratiti sam Otac nebeski; također ne ostaje samo na običnom blagovanju. Riječ je o konačnici - Kraljevstvu nebeskom, kojemu su gozbe koje Isus spominje tek pralikovi.

Kraljevstvo je nebesko već započelo. Ono je među nama. Njega prepoznaju i u njemu sudjeluju oni koji su Božji. Oni koji su prihvatili Božju logiku. Koji žive ''po Božju'', pa su stoga pobožni. U to razmišljanje dobro se uklapa Pavlova opomena, koju čitamo u današnjoj poslanici, svojim sunarodnjacima koji su prihvatili kršćanstvo ali se ne mogu odlijepiti od ''opipljive gore''. Tu Pavao misli na brdo Sinaj, izlazak, pravila i propise… Ni mi nismo izuzeti Pavlove opomene dok tugujemo za tradicijom koja je iščezla, zemaljskim blještavilom Crkve koje je potamnjelo. Jer i mi smo pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu…,'' Stoga tu nema prvih i posljednjih mjesta. U Bogu nema posljednjih, jer oni koje svijet prezire, upravo oni su miljenici Božji.

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Joomla Template - by Joomlage.com